EX Ponto – 100 Godina Progonstva

EX Ponto – 100 Godina Progonstva

U povodu 100. obljetnice tiskanja knjige Ex Ponto – Predstava Ex Ponto u Franšiznom Centru BiH

 

Što pogledam, sve je pjesma i čega se taknem, sve je bol…

Ovo je intimistička Andrićeva rečenica ostala zabilježena u njegovu pismu zagrebačkoj prijateljici Zdenki Marković koje joj je poslao u svibnju 1918 godine iz Krapine, a njome završava i treći, završni dio Ex Ponta, knjige koja je objavljena krajem kolovoza te godine u nakladi časopisa Književni jug, i to baš u Zagrebu. Naslovnu stranicu knjižice u čiju je vrijednost mladi Andrić sumnjao, izradio je znameniti hrvatski slikar Ljubo Babić, a tiskao ju je Hrvatski štamparski zavod. Prva stipendija koju je Ivo Andrić dobio od Napretka 1903. godine, iznosila je 200 kruna. Kako je bio loš đak, stipendija je 1905 smanjena na 120 kruna. Neko vrijme mu je bila i ukinuta, a onda je 1909 povećana na 150 kruna. Kada je otišao u Zagreb 1912, iznosila je 600 kruna, da bi, za odlaska u Beč 1913 godine, bila povećana na 1200 kruna.

Julijana Matanovič ističe da je – “Andrić znao vraćati dugove te da je u životu nadoknađivao gubitak ranoga djetinjstva. Za mene je Ex Ponto knjiga velike tjeskobe i vrlo osobna knjiga. Od svih koji su ocjenjivali tu knjigu, najviše mi se sviđa ocjena prof. Milivoja Solara koji je za nju rekao da ima strukturu baroknog plača”. Pisma iz tog vremena koja je Andrić pisao zagrebačkoj studentici violine Eugeniji Gojmerac, a koja su odnedavno u posjedu HKD-a Napredak Zagreb, daju novu sliku o Andrićevu boravku u Zagrebu gdje piše da “voli Hrvatsku nesretno i stalno”. Umjetnički program koji je osmislio Niko Pavlović, lucidnim Andrićevim mladenačkim lirskim tekstovima daje novi zamah povratku u Hrvatsku i Zagreb nakon godina progonstva.